Petrovsko 1, 49234 Petrovsko
Tel: 049/348-196

Župa

Događanja


pregled događanja

Anketa

Koliko često posjećujete ovu stranicu?
  Redovito

  Često

  Rijetko


Rezultati

O župi sv. Petra i Pavla

U cilju svestranijeg upoznavanja s prošlošću ove župe, što je učinio i franjevac o. Paškal Cvekan u svojoj knjizi «Konoba drukčije Petrovsko», uvodno je potrebno nešto reći i o povijesti Zagrebačke, nekad biskupije, a danas nadbiskupije. Nju je, 1094. godine, utemeljio ugarski kralj Ladislav Arpadović. Ova Biskupija je svojim postojanjem, uz duhovni i vjerski značaj, dala veliki doprinos i kulturnoj povijesti Hrvatske tij ekom srednjeg vijeka. Svojim ustroj stvom u 13. stoljeću cijela Biskupija podijeljena je na manja područja takozvane arhiđakonate. Biskupi su u njima za svoje pomoćnike i suradnike postavljali arhiđakone, a ovi su, u njihovo ime i uz njihovo ovlaštenje, obavljali nadzornu službu nad župama. Pohađali su župe, svestrano ispitivali župnike i njihove pomoćnike kapelane i prebendere, zvonare, sakristane, orguljaše i vjernike, kako bi dobili što točnije informacije o financijskom stanju župne crkve i kapela. Zahvaljujući tome, u arhivu Biskupije nastale su i knjige — protokoli vizitacija. Među takve ubrajamo «Statut zagrebačkog, kanoničkog Kaptola», koji je 1334. napisao arhiđakon Ivan. U njemu se nalaze pojedinačno i detaljno opisani svi propisi za zajednicu kanonika Zagrebačkog Kaptola. U popisu župa, u trećem dijelu Ivanovih Statuta, nalaze se imena naselja s većeg dijela hrvatske kraljevine, Slavonije i Zagorja, među kojima se spominje i crkva svetog Petra od Konobe (Item ecclesia sancti Petri de Conoba).

Dio Protokola7 9/1 nastalog prilikom obilaska župe. Original se čuva u Hrvatskom arhivu Zagreb. «Godina 1334. može se zvati povijesnim rođendanom Konobe ili Petrovskog i kao naselja» - zaključuje o. Cvekan. To ne znači da mjesto i župa ne postoje davno prije te godine. Naime, za us- postavu katoličke župe mora postojati i određeni broj vjernika. Za razvoj vinogradarstva na području petrovskog kraja, kao dijela krapinskog vlastelinstva, trebao je velik broj kmetova — radnika, na što se utjecalo doseljavanjem cijelih obiteljskih zajednica. Njima, razbacanima po manjim i većim naseljima, trebala je uz svjetovnog gospodara i osoba koja će se brinuti za njihove duhovne potrebe. Ne možemo tvrditi, ali pretpostaviti da, kako im se za centar župe svojim položajem nametnula domi- nantna uzvisina da se tu sagradi crkva— da se osnuje nova župa u čast svetog Petra. Vjerojatno je i sam osnivač župe i graditelj crkve bio pod njegovom zaštitom, pa je onda i crkva i župa tako dobila ime. Kasnijih godina, sve do 1501. »bio je tamo župnikom neki Mihajlo» (Đ. Szabo), ova se župa ne spominje u pisanim izvorima. Sedamnaesto stoljeće je razdoblje relativno mirnijeg i slobodnijeg načina djelovanja i vladanja na području Hrvatskog zagorja, kao dijela Hrvatske. Prvi službeni pohod — vizitatio arhiđakona Zagorju, odnosno Konobi - uslijedio je 4. travnja 1639. godine. Tada je zapi- sano da tu postoji župa svetoga Petra s naseljima koja sačinjavaju tu župu.

Slijedi obilazak 16. svibnja 1665. Pohoditelj zapisuje da je župna crkva u Konobi podignuta u čast sv. Petra i za nju se brine kao patron obitelj Keglević, tj. Ladislav Keglević kao gospodar gospoštije.

Prijepis (i prijevod s latinskog): O izgradnji crkve i o njenoj posveti: «Zidana je, ima dobre zidove, svetište je pod zidanim svodom (boltama), iznad lađe (tijela) je tabulat (daskama nadsvođen). Pod svetišta je cementiran (ex cemento), ravan, u lađi su grabe, u velikoj nejednakosti. Vrata su dobra, od dasaka.... Ova crkva nekoć bila posvećena s tri oltara. Ali prije više godina su Marko Czeboczi, krapinski župnik i Nikola Jagušić, župnik sv. Petra u Konobi pregledali da li su oltari bili posvećeni, otvorili su sve oltarne kamenove (grobiće za moći svetaca), našli su moći i opet su ih zatvorili, Posvetilo (crkve) slavi se na četvrtu nedjelju po Uskrsu. Nikakva oprosta nema. Ima dva zvona posvećena u zidanu tornju. Zvončića 4. Nikakva dohotka nema...» Iz sačuvanog opisa možemo zaključiti da je crkva takva od davnine — sagrađena u gotičkom stilu. To se, vjerojatno dogodilo krajem 15. stoljeća kada je sagrađena većina starih zagorskih sakralnih građevina.

Kad već spominjemo dohodak, treba reći kako su župljani tada morali svake godine davati u novcu ili u naturi: po polovicu metra pšenice i drugog bilo kojeg pomiješanog žita, a uz to bili su dužni dati kokoš, jedan sir, povesmo... S popisa tih obveznika čitamo ona imena za koja smo donekle sigurni da su točno pročitana jer su pisana rukom. Sve su to davni preci današnjih stanovnika koji su ostali vjerni životu na prostoru ove župe.

Svi oni koji nađu ovdje svoje ime imaju tu korijene stare najmanje 3,5 stoljeća: Andrija Rovin- schiak (Rovenšak), Andrija Dunaj, Tomo Kozina, Matija Paklyak, Mijo i Ivan Golub, Mijo Stupar, Blaž i Fabijan Šeregh (Šereg), Đuro Vessligay (Vešligaj), Petar Filipan, Andrija Tumpa, Blaž Pankert, Ivan Buczifely (Bucifal), Martin Belošević, Đuro Malijs (Mališ), Tomo Presečkiy (Presečki), Agneza Szopek (Sopek), Đuro Tkalčević, Mijo Skerlyecz (Škrlec), Ivan Leliak (Leljak), Bartol Bellechich (Belačić), Nikola Kunstek (Kunštek), Andrija Illych (Ilić), Andrija Golecz (Golec), Andrija Juričko, Matej Friik (Fruk), Martin Zrinschiak (Zrinščak), Mijo Harmina, Đuro Shernigh (Škrnjug), Nikola Hrestak, Đuro Zvechnyak (Svečnjak), Jakov Podgajski, Mijo Korad (Koret), Marko Musk (Mužar), Jakov Poslanchecz (Poslončec), Blaž Ovčar (Ovčar), Ivan Krissnik (Križnik)... Dvanaest godina kasnije — 23. sijeć'nja 1677. crkvu u župi Konoba pohodi arhiđakon uz pratnju krapinskog župnika Đure Verchoveckog, te Martina, Karla i Luke Verhovechya, dušobrižnika kaštela Gorice (Pregrada) i posebnog predstavnika Rozine Ratkay, udovice Ladislava Keglevića. Konoba pripada Varaždinskoj županiji.

Iz vizitacije 8. ožujka 1708. piše o župniku: «Župom 18 upravlja velečasni Ivan Mattteković, svećenik je 19 godina, star 48 godina, po narodnosti Međimurec, završio filozofiju... Prezentirao ga je gosp. knez Petar Keglević, a za župnika potvrdio prečasni gosp. Stjepan Selišević, generalni vikar..., a instalirao ga je Petar Karllo, krapinski župnik.... Sav ovaj narod katolici, razasut je po brdima, brežuljcima. Njih u obiteljskim kućama, izuzevši 6 plemenitaških, ima 166. Krštenih od Uskrsa do sada 110, umrlih 30, sklopljenih ženidbi 48...» Među zapisanim s ovog pohoda zanimljivo je i ono što piše ispod međunaslova:
«O štoli (plaćanje župniku): Od novog krštenja od Uskrsa do Duhova prema dogovoru ne smije prelaziti 1 fl., u ostalo vrijeme vrijednost jedne pinte vina. Od ženidbe i navještanja 6 groša. Od uvoda porodilje i mladenke 1 groš. Za pohod bolesniku s Presvetim 1 groš i 2 kruha. Od korizmene ispovi- jedi koji ne daju lukno — otac obitelji 1 groš i od obitelji za 3 člana 1 groš. Za sprovod iz groblja 8 groša, a za sprovod od kuće prema udaljenosti po dogovoru. Za misu se daju 3 groša, pinta vina, jedan kruh ili u novcu 5 groša. Od milostinje župniku pripada 3. dio... Zvonar je Đuro Herendić, marljiv i čestit. Inače nema nikakva prigovora nad njim od župljana ni od župnika. Od zvonjenja za ukop do- biva 1 groš, inače sabire u žitu...» Nova, zapisana, ophodnja bila je ona od 9. lipnja 1756. «Župnik je velečasni svećenik Martin Funtek, Hrvat iz Busjakovine, 48 godina star, završio je filozofiju i moralist, u Zagrebu, 26 godina je svećenik, a 20 u Konobi. Župu je volio i crkvu je lijepim sjajem uredio, ne štedeći svoj novac. Čistoću je ispravno održavao, župni svoj dvor, dovoljno prostran, obnavljao. Sagradio je novu staju i novu kuhinju. Zvonara Mihalja Kunšteka plaćaju župljani i dobro vrši službu.»

Sljedeća kontrola rada u župi obavljena je 21. rujna 1777. i tada je bila pod pravnim patronatom kneza Julija Keglevića u Varaždinskoj županiji. «Veliki oltar i crkva drži se da su posvećeni, ali ne postoji vjerodostojno svjedočanstvo... Gospodin župnik izjavljuje da će je dati posvetiti... župnik je svećenik Josip Spinderle, 37 godina star, u župi je 11 godina, a svećenik je 14 godina. Svršio je filo- zofiju i teologiju. U župi je osnovana Bratovština kršćanskog nauka pod naslovom sv. Petra apostola. Vjerni puk hodočasti na Trški Vrh u Krapinu...»

Iz zapisa vizitatora koji je u Konobi bio 11. rujna 1786. izdvajamo: «... Našao sam novi veliki ol- tar sv. Petra, apostola... U srednjem katu na desnoj strani su kipovi: sv. Joakim, sv. Barbara i sv. Ivan Nepomuk, a na lijevoj strani su: sveta Ana, sv. Pavao, apostol i sv. Franjo Ksaverski. Svetohranište je elegantno izrađeno, na kojemu se u nedjelji mladog mjeseca i na nedjelju po Tijelovu javno na pok- lonstvo izlaže Presveto. Procesija se vrši u nedjelji osmine Tijelova. Vječno svjetlo je ispred velikog oltara. Za ulje vječnog svjetla založila je udovica Ana Magdalenić 110 forinti kod gospodina Pozajića pa gosp. župnik vodi brigu o kamatama za ulje...

Crkva ima jedan vinograd na 4 kopača, crkva dobiva 6 forinti od Aleksandra Kolarića, koji vi- nograd obrađuje... Župnikova dobra: ima tri kuće colonorum fundarionorum, od kojih godišnje do- biva 34 fl 56. Obradive zemlje ima 11 jutara od koje dobiva pšenicu — 15 metričkih centi (mc), raž — 10 mc, brašna 20 mc, prosa — 5 mc, zobi — 8 mc, proje - 10 mc... Sve ove zemlje kao Keglevićevu fundaciju gospodin župnik u miru posjeduje. O tome župnik ima stari pisani Urbar. Zakladne mise: Prva fundacija je kneza Petra Keglevića na 300 fl., 5 na sto kod krapinskog građanina Josipa Zaverschy, a župnik je obavezan na dvije svete mise. Druga fundacija Marije Pollu- brich na 200 fl 6 na sto kod varaždinskog kaptola, obveza je godišnje svaki mjesec jedna misa. Treća fundacija zagrebačkog biskupa Đure Branjuga f 250, 5 na sto kod gosp. Archovi, mjesečno jedna misa.

Vezano uz povijest petrovske župe o. Cvekan piše: «Budući da se središtem župe navodi Petrovsko kao naselje, izgleda mi opravdanim utvrditi, da se Konoba kao naslov župe izvorno nije zvalo naselje nego cijelo područje današnje župe Petrovsko. Ovu misao bi potvrđivalo i to, da se u Šematizmu zagrebačke nadbiskupije sve do 1912. naziv župe bilježi Konoba uz dodatak «aliter Petrovsko», dok se 1936. i kasnije bilježi samo Petrovsko.»

U ovoj župi zajedno s kurijama plemenitaša bilo je 1786. godine 235 kuća. U njima u svemu je živjelo 2.359 duša. Za ispovijed sposobnih 1.670. Oženjenih 431 par. Podijeljeno na sedam sela: Petrovsko s crkvom i maticama i filijalom sv. Benedikta od majke udaljena je 1/4 sata. U njemu je 68 domova, 662 duše, za ispovijed sposobnih 457, oženjenih 117 pari. Neki domovi su udaljeni 172 sata, drugi 1 sat, a neki 1 sata.

Čret nema crkve, ima 5 kuća, 36 duša, za ispovijed sposobnih 31, oženjenih 14 pari. Neki domovi su udaljeni od župe 1 sat, a neki 1 % sata.

Besanzi (Bežanec) nemaju crkve, imaju 7 domova, 63 duše, 40 sposobnih za ispovijed, oženjenih 11 pari, od župe udaljeni 2 solidna sata.

Butkovczi (Putkovec) nemaju crkve, domova 46, duša 505, sposobnih 353, vjenčanih 92 para, udaljenost od župe dva sata.

Szdedressa (Svedruža) nema crkve, domova 46, duša 505, sposobnih 353, vjenčanih 92 para, udaljeni neki domovi 1 sat, a neki 1 sata. Sarischevo (Škarićevo) nema crkve, 55 domova, 584 duše, sposobnih 413, oženjenih 114 pari, od župe udaljeni djelomično 1 1/2 sata, a djelomično i 2 sata. Surmanczi (Đurmanec) nema crkve, ima 38 domova, 392 duše, sposobnih 284, oženjenih 68 pari. Udaljenih od župe djelomično dva sata, a i 2 i pol sata. Sav narod u župi je katolički. Sablažnjiva života nema. Nitko se ne tuži na župnika, a ni on na vjernike....»

Prigodom pohoda 1786. arhiđakon je navijestio da će po odredbi cara Josipa II. doći do dijeljenja prostorno velikih župa na manje. Biskup Vrhovec dao je tiskati Mjestopis u kojem su označeni podat- ci o svim župama, udaljenost od središta župe. U praksi je taj novi ustroj proveden 1789. Na teritoriju župe u Konobi tada nije nastala ni jedna nova župa, jedino što Bežanec «prelazi» u pregradsku župu. Vjerski život je običan kao i u Krapini. Svjedočanstvo Šematizma iz 1872. godine pokazuje da je službu pravnog patrona vršila kneginja Josipa Ottenfels, a službu župnika Ivan (Janko) Žiger koji je 1867. jedan od utemeljitelja izgradnje osnovne škole.

U njegovo vrijeme župa Konoba brojila je 5.165 duša, od toga 140 djece i 4 Židova. Imala je 7 sela i Petrovsko u kojem je bio 1.417 stanovnika. Dalje slijede: Svedrnža — 1014, Škarićevo — 1048, Đurmanec — 604, Putkovec — 327, Vrbanec — 168, Čret — 87 i Macelj - 448 stanovnika. U listanju župske povijesti pomažu nam i saznanja iz školske Spomenice:
«...Godine 1885. obuze cijelu župu sjeta i strava a osobito tu školu jer joj umre ne samo duhov- ni otac, već i zauzeti ljubitelj školske mladeži nezaboravni g. Janko Žiger, župnik domaći i mjest- ni školski nadzornik, koji je tu čast obnašao sve od god. 1867. Da, vrijedni bijaše to starina, ne spominjući njegovu lojalnost, gostoljubivost, prijateljsko susretanje, te ljubav prema školi, pa zato mu ova spomenica iz zahvalnosti kliče: Staro, mlado - učitelji i znanci tvoji, kom si bio dušom i ti- jelom odan, suzom rose Tvog preminuća dan, spomen u nas - nek ti vječna ljeta broji...» Broj stanovnika - župljana bio je dosta podložan promjenama. Govore nam to podatci iz 1893. godine. «U ovom se popisu navodi da «Konoba aliter (ili) Petrovsko leži u Varaždinskoj županiji, a uz župnu crkvu sv. Petra i Pavla tu je i kapela sv. Benedikta, a župnik je Ivan (Joannes) Vrš (Duhovni pomoćnik bio mu je 1894. godine, Dragutin Hercezi.) Brojno stanje župe bilo je (navodimo samo mjesta koja i danas potpadaju u ovu župu): Benkovci - 143, Benkovečki vrh - 303, Brezovica - 220,Goričanovec - 110, Gredenec - 115, Pačetina - 325, Petrovsko - 507, Podgaj - 226, Rovno - 213, Stara Ves - 217, Slatina -539, Svedruža - 161, skarićevo - 293, Stuparje - 319 i Vidovec - 312.» - SCHEMATISMUS CLERI ARCHI-DIOGESIS ZAGRABIENSIS, Zagreb 1893.

Iz Šematizma Nadbiskupije zagrebačke godine 1900. saznajemo i imena nekih mjesta koja se do tada na području župe nisu spominjala. Na području župe živjelo su 7.232 duše. Po mjestima po- datci su: Benkovci - 159, Benkovečki Vrh - 321, Brezovica - 344, Gredenec - 197, Pačetina - 331, Petrovsko - 535, Podgaj - 239, Preseka - 184, Rovno - 281, Slatina - 232, Stara Ves - 560, Svedruža - 210, Štuparje - 380.

Ova župa obuhvaćala je još i naselja: Čret - 152, Đurmanec - 798, Macelj Gornji - 298, Macelj Donji - 373, Pretkovec - 213, Goričanovec - 137, Putkovec - 420, Škarićevo - 375, Vidovec - 351. Ukoliko usporedimo broj stanovnika, odnosno izdvojimo ona naselja koja su danas - 2009. dio područja Općine Petrovsko, ispada da je ovo područje prije sto godina imalo tisuću stanovnika više. Usporedba bi bila još poraznija kada bi današnjih 3.022 stanovnika usporedili s brojem onih koji su tu popisani 1912. godine. Tada je cijela župa brojila 8351 dušu, a stanovnika iz područja današnje Općine bilo je 4.481. Te je godine župom upravljao župnik Ivan Voroš, rodom iz Varaždina. Duhovni pomoćnik bio mu je kapelan Aleksandar Petek. Godine 1936. župa je brojila 10.660 duša, a njome je upravljao Josip Baligač.

Neki župnici u ono vrijeme su bili dosta angažirani. Uz obavljanje raznih poslova vezanih uz župu 1906. godine nalazimo petrovskog župnika Vrša kao člana kotarske Gospodarske podružnice u Kra- pini Županije varaždinske. Od ostalih u tom su gospodarskom društvu koje se, kako mu i naziv govori, bavilo ekonomskim pitanjima, bili: grof Ljudevit Kulmer - predsjednik, Antun Hercelj - tajnik, Franjo Hikec - tajnik, te župnici Stjepan Vukovinski - krapinski i Đuro Sporčić - jesejanski župnik

Budući da nije sačuvana župska Spomenica, u kronologiji župe ima mnogo «rupa». Tek ostalo je zabilježeno da je 8. travnja 1912. u crkvi mladu misu služio vlč. Stjepan Peček, rodom iz Preseke. Iz toga vremena nema zapisa o djelatnostima petrovskih župnika, ali ipak saznajemo nešto o njima. U školskoj spomenici piše da je «dne 16. rujna 1918. zaklopio je za uvijek svoje trudne oči naš mili mnogodišnji i obljubljeni župnik Janko Voroš. Pokojnik se rodio u Varaždinu god. 1855., gdje je i polazio osnovne i srednje škole (Otac mu je Mađar, a majka Hrvatica Varaždinka, koja ga je odgojila svojim hrvatstvom.) Prvo mu je službeno mjesto bilo Sv. Križ Začretje, gdje je bio kapelan. Poslije toga bude imenovan upraviteljem župe u Poljanici kraj Sutle, a nakon toga imenovan je župnikom u Petrovskom. Kao župnik petrovski bio je punih 32 godine dobrim pastirom svojih župljana. Na pogreb je došlo, osim njegovih župljana, mnogo naroda i iz susjednih mjesta, pa mnogobrojni znanci, pri- jatelji i štovaoci. Sprovodu je prisustvovalo i mnogo svećenstva iz okolice, a kao mjesnom školskom nadzorniku prisustvovala su školska djeca iz Petrovskog i Đurmanca pod nadzorom učiteljstva. Iza mise zadušnice, koju je odslužio ovdašnji kapelan gosp. Aleksandar Petek, bio je pokop nezaborav- noga pokojnika.

Nadgrobno slovo držao je g. župnik radobojski Skukan, te je svojim dirljivim govorom ganuo sve prisutne. (Naš Janko bio je pravi narodni svećenik — daleko od njega frankovština i furtimaštvo — gostoljub bez para. Svoju kuću otvara i okrijepi prijatelja i neprijatelja kruhom, vinom, te svojom iskrenom prijateljskom riječju. A kakav je tek bio prijatelj i čovjek! Ni crva ne bi nogom pogazio! Svakom je činio dobro!) Nakon toga imenovan je upraviteljem župe kapelan Aleksandar Petek. Isti je imenovan mjesnim školskim nadzornikom...»

župnik Petek nije imao sreće da mu župnički staž, kao prethodniku, bude tri desetljeća, o čemu saznajemo iz knjige D. Kozine, «Od Szurmanca do Đurmanca»: «Dne 24. travnja 1929. zaklopio je oči ovdašnji župnik i vjeroučitelj Aleksandar Petek, a bilo mu je tek 45 godina... Obavljao je napornu službu, kao kapelan, predajući vjeronauk u osnovnim školama u Gjurmancu i Petrovskom. Poslije smrti svoga pretpostavljenoga preuzeo je upravu župe te kao takav ostao do smrti. Radio je neumorno za svoj narod, pa mu je to mnogo doprinosilo za tako ranu smrt. Hvala pokojniku!...» Neizbrisiv trag Petek je ostavio, svojim pastoralnim djelovanjem, i na području današnje općine Đurmanec, koje je pripadalo župi Petrovsko. «Šandore dobri, bilježeći ovo o tebi ojađen dušom sjećam se tebe, sjećam se kako mi je voljko pri duši bilo, kad sam te bilo gdje susreo i ugledao, pa i onda, kad sam te i neho- tice s prozora ove škole opazio na stnnom putu Brezovice idući u školu, gdje si bijelom maramicom brišeš pošteno, a uvijek znojno lice u tvom poslu izvan župnog dvora. Vazda ti se činilo, kao da si se bojao, da te u tvom časnom poslu nitko ne pretekne ili da grješna duša ovu dolinu suza prije, no što je ti s dobrim Bogom ne pomiriš...»

Oslanjajući se na Spomenicu škole, kao autohtoni povijesni izvor (Povijesni podaci vezani uz župu Petrovsko manjkavi su, jer su arhivska građa, odnosno matične i arhivske knjige spaljene ti- jekom II. svjetskog rata.), prateći sudbinu župe saznajemo da je tadašnji velečasni Maksimilijan Lazar umirovljen zbog bolesti. Dakle, za pretpostaviti je da se radilo o starijem čovjeku, jer bilo je i to bolje nego da župa bude bez svojeg poglavara.

«Mjeseca studenog 1932. preuzeo je ovu župu g. Josip Baligač. Novi upravitelj župe obećao je da će redovito katekizirati jer se to nije činilo oko 15 godina... Dana 9. i 10. lipnja 1936. bit će u ovoj župi dijeljenje sv. Potvrde. Istoj se raduju školska djeca jer već 11 godina nije se u ovoj župi dijelila sv. Potvrda.»

I on se na Petrovskom zadržao relativno kratko vrijeme, a zamijenio ga je župnik kojega još i danas pamte stariji naraštaji vjernika. «Dne 15. ožujka 1937. premješten je vlč. g. Baligač u Kotoribu, a upraviteljem župe imenovan je kapelan iz Krapine vlč. g. Josip Ormuž.» Vezano uz događanja u župi ne nalazimo zapisa sve do nesretne 1943. godine. Tada je od strane Nijemaca, kao znak odmazde za razvoj partizanskog pokreta, spaljeno Petrovsko. O tome nam je ostao opširniji zapis u školskoj Spomenici (Izdvajamo tek dio - ostalo u poglavlju o II. svjetskom ratu.): «Zapaljen je i ovdašnji župni dvor i sve matične knjige, a vlč. g. župnik Josip Ormuž ostao je, za čas, bez igdje ičega. Nije se pazilo ni na koga! Jedino je pošteđena škola i crkva. Pogorjele su kuće i od ustaša i od legionara i od domo- brana, ama svaka koja je bila pri ruci i bliže putu...»

O vjerskom životu nalazimo tek fragmentame zapise koji se odnose na školu stoga je za pret- postaviti da se vjerska služba obavljala i za odrasle. Vjerojatno samo za žensku populaciju jer «muškima se nije baš bilo puno za pokazivati.» Tako je 21. lipnja 1944. — na Alojzijevo — obavljena «Prva sv. pričest za II. razred, a i ostali III. i IV. razredi primili su sv. pričest. Upriličena je vrlo li- jepa crkvena svečanost. Najviše brige da ta svečanost uspije u svakom pogledu i da bude na dostojnoj visini uložila je učiteljica Blaženka Težak. Toga dana je inspicirao vjeronauk preč. dekan i župnik krapinski g. Josip Orlić.»